Margaret Atvud
“Sluškinjina priča”

Ova surova priča Margaret Atvud nikako vas ne može ostaviti ravnodušnim. Moram priznati da je i meni, kao i većini sveta, pomama u vezi sa serijom “Sluškinjina priča” skrenula pažnju na ovaj roman koji je nastao još pre 36 godina. U pitanju je distopijski roman,i ne možemo, a da ne osetimo jezu od društva i scenarija koji je izmaštala Margaret, a koji deluje skroz moguće. Šokiranost i emocije koje mi je ova knjiga izazvala razlozi su zašto je ovaj prikaz mesecima, čekao da ga napišem. Nisam znala da li ću umeti da vam ih prenesem.

Priča je smeštena u nedefinisanu, ali ne tako daleku budućnost u totalitarnu državu Galad, suprotnost svega što je liberalni SAD predstavljao, a na čijim razrušenim ostacima je postavljen. Nakon ekološke katastrofe, pada nataliteta i gubitka plodnosti žena, one gube svoj dotadašnji položaj u društvu, gube pravo da se razvijaju na bilo kom polju, da rade, da poseduju imovinu, osim pojedinih, kao supruge iz senki svojih muževa. Ni tu nije kraj surovosti. Svako kršenje novoutemeljenih zakona, surovo se kažnjava smrću. Namera ovog režima je da se poveća natalitet.  Žene se na osnovu svog društvenog položaja i plodnosti dele na Supruge, domaćice u kućama vladajućih muškaraca, Sluškinje, plodne žene koje služe u tim kućama kao sredstvo da se dete donese na svet, neplodne žene se šalju u Kolonije gde su osuđene na opasne po život poslove, Tetke, neplodne žene koje se slažu sa režimom, a neke od njih postaju i Marte, domaćice u kućama vladajućih.

Priču nam pripoveda sluškinja Fredovica i to iz tri perspektive. Iz prošlosti gde saznajemo o njenom prethodnom životu, porodici, statusu u društvu, kao i o normalnom životu uopšte. Iz perspektive sadašnjosti u kojoj je sluškinja bez ikakvih prava, osim onog da rađa, ali ne sebi, nego drugima. I treća perspektiva je njen unutrašnji svet, njena emotivnu borbu kao posledica lišenosti prava da bude sa svojom ćerkom i mužem i bilo kakve slobode izbora. Bićete zapanjeni slikom ovakvog sveta, kao i dinamičnom i lavovskom borbom Fredovice.

“Vreme je klopka, uhvatila sam se u nju. Moram da zaboravim svoje tajno ime i sve puteve natrag. Sada se zovem Fredovica i živim ovde. Živi u sadašnjosti, iskoristi je što bolje možeš, ništa drugo nemaš.”

Čitajte s radošću,
Vaša Tatjana

 

© 2024. Sva prava zadržana.

[mc4wp_form id="278"]