10 najboljih knjiga pročitanih u 2022.

2022. bila mi je nešto plodonosnija u odnosu na prethodnu čitalačku godinu. Pročitala sam 50 knjiga, što je za 8 više u odnosu na prethodnu. Kada se uzme u obzir da su knjige bile “poteške, debele”, uspeh je utoliko veći.

No, vreme koje sam uložila u čitanje dragoceno mi je, to je vreme samo za sebe, vreme kada se odmaram, opuštam, otkrivam i učim. A ono što mi je doneo blog je da blagodet tog vremena podelim i sa vama, dragi moji. 

A onda čujem onu čuvenu rečenicu: Ali ja nemam vremena za čitanje!

Izvinite, ali to su samo izgovori. Stvar je prioriteta. Ukoliko vam je stalo, naći ćete vreme, za bilo šta, ne samo za čitanje. Primera radi, kada bi svako od vas pročitao deset strana dnevno, za šta je prosečnom čitaocu potrebno 16,7 minuta, to znači da biste za godinu dana pročitali 3650 strana, što je u proseku oko 18 knjiga. Malo li je? A blagodet tog čitanja nemerljiva je.

Sada ću vam prestaviti 10 dragulja u kojima sam ja uživala u 2022. Možda će se neke od njih naći na vašoj listi prioriteta u 2023. godini.

  • Autobiografski roman Tare Vestover “Obrazovana” dirljiva je, na momente šokantna, i neizmerno inspirativna knjiga o spasenju jedne duše zarobljene u čeljustima svoje porodice i njihovih uverenja. Tara je rođena u mormonskoj porodici u planinama u Ajdahu gde je otac nakon rođenja drugog deteta rešio da se otrgne sistemu i da ne prijavljuje ostalu decu na rođenju, da ih ne školuje, ne vodi kod lekara niti robuje bilo kakvim društvenim obavezama. Štaviše, oni su živeli svakodnevno se pripremajući za Sudnji dan. Tarina majka, bila je travarka, i to je bio jedini način na koji su se lečili. Deca su odrastala potpuno izolovana od ostatka društva. Njena odanost porodici, čak i u situacijama kada je patila, sputavali su je da ode i pokuša da živi normalan život. Tarinu sudbinu određivala je njena porodica, njihovi glasovi su bili snažni, a tada još nije imala svest o tome da i njen glas može biti moćan poput njihovih. Sa sedamnaest godina, Tara prvi put otvara vrata učionice, ali i sveta koji do tada uopšte nije poznavala! “Obrazovana” je priča o odrastanju, pronalasku sebe i značaju obrazovanja i znanja uopšte da se svet sagleda iz različitih uglova i u njemu pronađe najbolje mesto za sebe!

  • “Nijedne žene sin” francuskog autora, Frank Buisa priča je o hrabrosti, snazi, dostojanstvu i ljubavi. Višeglasjem otkrivamo ovu snažnu, ali i strašnu životnu priču iz različitih perpektiva. Sveštenik, Gabrijel, prvi počinje da pripoveda ovu mučnu i potresnu priču, koja ga je nagrizala godinama, o sudbini četnaestogodišnje devojčice, Roz. Ruža – cvet vanredne lepote, opojnog mirisa i ne slučajno oštrih bodlji, kao da je predodređen da se u svom cvetnom životu brani od drugih.Tako je i našoj ruži – Roz, četvrtoj ćerki svojih roditelja, koju je jednog dana otac bio primoran da proda, kako bi prehranio ostale tri, priroda podarila skoro nadljudsku snagu da iznese sve ono što joj je sudbina nametnula. A nametnula joj je život u misterioznom dvoru u kojem je služavka gazdi i njegovoj majci, hladnokrvnim i bezdušnim ljudima. Ova mlada, nevina duša, čistog srca biva zarobljena u kandže zveri i ljudskog zla iz pohlepe. I nije Roz jedina žrtva u ovoj priči, zlo nikada ne dolazi samo, ono se konstantno hrani novim. Smenjivanjem glasova devojčice, Roz, Edmunda, konjušara, jedine svetle tačke u mračnom dvoru, Onezima, Rozinog oca, kog izjeda kajanje zbog prodaje ćerke, i sveštenika, Gabrijela, u čije ruke dospevaju sveske u kojima je Roz beležila sve ono što je doživela, otkrivamo priču koja će nas trajno promeniti.

  • Inspirisana istorijskim i realnim događajima koji su se zbivali u oblasti citrusnih plantaža na severu Meksika, Sofija Segovija priča priču kojoj dodaje fantastične likove i događaje što će od  romana “Pčelinji žamor” stvoriti čaroliju. Radnja je smeštena u period od 1910. godine pa nadalje na jednoj hacijendi u malom meksičkom gradu, Linaresu, i prati vrednu i imućnu porodicu Morales. Njihovi životi iznenada se potpuno menjaju, kada stara dojilja nana Reha pronalazi napušteno dete i dovodi ga u kuću. Sve u vezi sa ovim malim dečakom, od prvog susreta bilo je neobično. Kada su pronašli bebu, Simonopija, kako su ga nazvali dobrodušni Moralesovi koji su ga i usvojili, bio je potpuno prekriven pčelama i imao je deformitet gornje usne i nepca zbog čega su ljudi govorili da ga je poljubio đavo i da je proklet. Ipak, ovo dete imalo je natprirodni dar. Iako nije pričao sa ljudima, komunicirao je sa svojim pčelama koje su ga uvek i svugde pratile i imao je dar da predvidi određene događaje. Pa i da se umeša i spreči neke od njih. Došavši u živote Moralesovih, kao anđeo čuvar, unosi toplinu, ljubav, ali i neprilike zbog ljudi koji nisu dopustili da ga vide stvarno.

  • “U proleće” Karl Uve Knausgora, po meni je, najsnažnija knjiga kvarteta godišnjih doba, ona je prozor u dušu autora koja pomera granice pisane reči. Po formi se razlikuje od leta, jeseni i zime. U ovom tomu nema eseja koji govore o različitim svakodnevnim pojavama, predmetima i ljudima iz Knausgorovog života, već nam pripoveda obraćajući se pismima svojoj najmlađoj ćerki o periodu svog života kada imaju četvoro dece o kojima on preuzima brigu dok se njegova žena bori sa teškim oblikom depresije kako trudničke, tako i postporođajne. Iako nas Knausgor uvlači u svoju svakodnevicu, ponekad do detalja opisujući situacije koje su po njega vrlo neprijatne, pripovedanje ni u jednom momentu nije dosadno, patetično ili neukusno, naprotiv, vrlo je uzbudljivo i interesantno. Prepričavajući svojoj ćerki jedan dan života kog se neće sećati kada poraste, Knausgor iznosi svoja razmišljanja o detinjstvu sećajući ga se iz dečije perspektive i sada iz perspektive odraslih, o odrastanju u malom mestu, o sazrevanju i osnivanju porodice, kao i svim promenama koje idu uz to, o težini života i o smrti. A lepota ove knjige se krije upravo u toj jednostavnosti opisa životnih izazova bez drame i očajavanja.

  • Očarala me je ova priča smeštena u daleku prošlost, u Isusovo vreme. Disala sam i drhtala sa Anom, glavnom junakinjom romana “Knjiga čežnji” Sju Monk Kid. Anu nije bilo teško voleti. Njeno srce bilo je najsvetije svetilište u kom stanuju sve njene čežnje. U njoj je grmela želja za slobodom pisanja, za znanjem, za ispoljavanjem snage koju je osećala u sebi. Ana je imala privilegiju da nauči da piše u vreme kada je vrlo malo žena učeno ovoj veštini. U knjigama je tragala za ženskim glasovima koji su bili zapostavljeni i utišavani tokom istorije, a onda je ona svojim životom uspela da podigne svoj glas i tako zadrži glas svih žena kojima se divila i koje su joj bile uzor. Anin otac je bio glavni pisar Iroda Antipe tako da je mogao da joj obezbedi papirus, mastilo i pera kojima je pisala. Na pisanje je najviše podsticala tetka Jalta, koja je bila izvor mudrosti za Anu, svetionik njenog života. Niko Anu nije razumeo kao Jalta. Majka se posebno protivila pisanju jer je smatrala da to umanjuje Anine šanse za brak. Pisanje se nije smatralo ženskom vrlinom. A onda se jedan čovek uselio u njene misli i raspalio joj srce. Zbog njega su se svetlost i vatra komešali u njenom telu. Isus je zakoračio na njen put onog trenutka kada se njen svet srušio. Kada su roditelji odlučili da je udaju za starijeg, imućnog čoveka.

  • Ponor bola zbog gubitka dragih ljudi beskrajan je. Čeljusti tuge, bola i besmisla zjape iz svakog kutka ožalošćenog života, preteći da progutaju i povuku za sobom, one koji ostaju. Upravo takav bol pokretač je radnje romana “Kad se vratim” Mladena Jakovljevića. I to ne jedne radnje, nego dve. One se pripovedaju paralelno, naizmenično. Prva u sadašnjem trenutku, a druga u prošlosti. U prvoj priči koja se dešava u sadašnjosti pratimo tok svesti ožalošćenog čoveka zbog gubitka voljenog brata. I nije on izgubio samo brata, nego i sebe, smisao svega, razlog da nastavi dalje. Istaknuti su izazovi modernog društva i porodice kojoj zbog jurnjave preti isticanje vremena i pre nego što se ono zaista dogodi. Sa druge strane pratimo priču skromne seljačke porodice koja živi tradicionalno, vođena kako hrišćanskim, tako i paganskim uverenjima i sujeverjem. Kada sudbina reši da oduzme majci dete, ona je spremna na sve kako bi to sprečila. A posledice njenih postupaka biće dalekosežne. Otkrivanje radnje ovog romana toliko je uzbudljivo i neobično, da se knjiga ne ispušta iz ruku.

  • “Tumač bolesti” Džumpe Lahiri su priče o bengalskim imigrantima u SAD, o prilagođavanju tih indijskih porodica životu u Americi. Ono na šta se Džumpa fokusira u ovim pričama su pokušaji prihvatanja novih rituala, ali i očuvanje svoje tradicije, kulturološke razlike, osećaj pripadnosti/nepripadnosti i neizbežna nostalgija. Ovih devet priča bavi se temama i dilemama običnih ljudi i njihovim iskustvima ljubavi koje su izbledele, o pokušajima da se brak spasi nakon gubitka deteta, čežnji za domom, tugama i radostima, ritualima koji pružaju sigurnost i podsećaju na dom, o usamljenosti, nerazumevanjima i nesporazumima usled različitosti. Ono što se meni dopada kod Džumpe je želja da likove svojih priča koji pripadaju dvama potpuno različitim svetovima sjedini, razume i na najjednostavniji mogući način dovede u ravnotežu i pomiri.

  • Knjiga Milice Vučković “Smrtni ishod atletskih povreda” lagana je za čitanje, onako lagana kao kada mrav ponese 50 puta veći teret od svoje težine. Ponela je i Milica izuzetno značajnu i tešku temu, inspirisanu, nažalost, istinitim događajima. Ovo je roman o zlostavljanju, psihičkom i fizičkom, onom koje dezintegriše sve ljudsko u jednom biću. Glavna junakinja, Eva, samosvesna je i nezavisna žena. Pred njom je, naizgled, lep život. Eva bira jednog pogrešnog muškarca, dobija dete sa njim. Kada upoznaje drugog pogrešnog muškarca, Viktora, ponaša se kao da to nije samo druga šansa za ljubav, nego i poslednja. Deluje da je svesna promašenosti svog života i životnih odluka, ali kao u nekom ludom snu iz kog ne može ili neće da se izvuče jer misli da ne zaslužuje bolje, ona nastavlja da niže svoje poraze, srljajući ka dnu i vukući svoje najmilije sa sobom. Najviše me je bolelo dete, Mario, nedužna žrtva ovog odnosa. Viktorove manipulacije, psihičko i fizičko zlostavljanje nailaze na Evino praštanje, trpljenje, ćutanje i zataškavanje. Tonući dublje u ovaj toksičan odnos, Eva unižava sebe do tačke nepostojanja, želje za smrću.

  • “Voli me više od svega na svijetu” dirljiva je i potpuno iskrena ispovest Mire Furlan napisana pre svega svom sinu, Marku, kako bi je bolje razumeo zbog svega što je u životu prošla, a onda i samoj sebi, iz istog razloga. Mira je odrasla u porodici jevrejskih, srpskih, hrvatskih i italijanskih korena. Njena vera je bila ljubav! I od nje nije mogla niti želela da odustane. Sve što želela, od ranog detinjstva, bilo je da bude prihvaćena i voljena, više od svega na svetu. Od ljubavi nije odustala čak ni onda kada su mnogi od nje to očekivali, a u ime izmaštanog poretka. Pod prisilom, pritiskom, pretnjom. Glumeći Antigonu, Mira Furlan nije mogla ni da nasluti da će i ona postati simbol nemoćnog pojedinca u sukobu sa vlašću, tragična junakinja našeg vremena. I nije samo vlast ta koja je od Mire načinila kolateralnu ratnu štetu, to su i ljudi i “prijatelji” zaneseni ratnom propagandom, uplašeni za sopstveni status u društvu. Ostavši bez domovine, prijatelja i posla u svom drugom domu, Hrvatskom narodnom kazalištu, javno razapeta, medijski linčovana, zakonski obespravljena i emotivno skrhana, Mira napušta Zagreb i Beograd, dva grada koje je smatrala svojima, i emigrira u Sjedinjene Američke Države. Od najslavnije glumice bivše Jugoslavije, postaje prosečna američka građanka koja radi kako bi preživela i platila mesečne troškove. Pokušava da se podigne kao feniks iz pepela, i kao glumica, i kao žena, ali na tom putu konstantno je prate gubici, licemerje i neprihvatanje. Kao da je praćena senkom svoje nepravedno okrivljene prošlosti, vukla se kroz život. I kada je ostvarila glumački uspeh u Americi, nije mogla da se otrgne poljuljanom samopouzdanju i želji i potrebi da bude prihvaćena i voljena. Na nebu mira i ljubavi koje je izgradila na svojim plećima sa svojim voljenim čovekom, Goranom, u svom domu u Los Anđelesu, zasijala je za Miru najsjajnija zvezdica, njihov sin Marko. Voljena više od svega na svetu, Mira se preselila u nezaborav, ostavivši dubok trag svoga postojanja. Trag bola i nepravde, trag zvezdanog sjaja i talenta, trag beskrajne ljubavi.

  • Lepota i šarm romana “Jesen” Ali Smit leže pre svega u jedinstvenom stilu pisanja. U slaganju narativnih slika u pop art stilu, baš kao što je to činila Paulina Boti, prva umetnica pop arta, čija životna priča je utkana u priče glavnih likova. I baš kao jesenje lišće koje vene, opada,leti i daje neprocenjivu lepotu, tako i Ali slaže priče o svojim likovima. Ovo je priča o doživotnom, srodnodušnom prijateljstvu Elizabet Dimand i Danijela Gluka. Ono je počelo kada je osmogodišnja Elizabet kao domaći zadatak trebala da napiše nešto o svom prvom komšiji. Tu se trajno povezuju poletna i nevina mladost i mudra starost. Danijel devojčici otvara vrata jednog posve drugačijeg sveta od onog koji je do tada znala; sveta mašte, snova i kreacije. Uči je da razmišlja drugačije, kroz sočivo umetnosti. Boje jedno drugom živote najlepšim mogućim bojama. I kada Danijel dosegne 101 godinu, Elizabet ga ne napušta, svakodnevno sedi kraj njegovog bolničkog kreveta i čita mu knjige, baš kao što je on nekada njoj pričao priče i bio uz nju. Ali Smit je majstor u igranju strukturom i formom. Prepliće prošlost, sadašnjost, istoriju i san, Svesno i namerno pravi rupe u naraciji koje vešto krpi, ostavljajući osećaj razigranosti. I to one kada smo u nečemu toliko vešti da možemo da se igramo stvarajući.

Čitajte s radošću,
Vaša Tatjana

 

© 2024. Sva prava zadržana.

[mc4wp_form id="278"]