Karl Uve Knausgor
“U proleće”

Knjigom “U proleće” Karl Uve Knausgora završila sam njegov kvartet godišnjih doba. Ono što je mene, kao i većinu čitalaca koji se po prvi put susreću sa Knausgorovim delima, fasciniralo i intrigiralo je to koliko se on ogoleo i izneo detalje iz svog života o kojima se najčešće ćuti. I ne samo svog, nego i svojih najmilijih. Pritom dok ih čitamo, mi nismo zatečeni, naprotiv, mi saosećamo, razumemo i ta ispovedna naracija leči ne samo autora, nego i nas. 

“U proleće” se po formi razlikuje od leta, jeseni i zime. U ovom tomu nema eseja koji govore o različitim svakodnevnim pojavama, predmetima i ljudima iz Knausgorovog života, već nam pripoveda obraćajući se pismima svojoj najmlađoj ćerki o periodu svog života kada imaju četvoro dece o kojima on preuzima brigu dok se njegova žena bori sa teškim oblikom depresije kako trudničke, tako i postporođajne. Iako nas Knausgor uvlači u svoju svakodnevicu, ponekad do detalja opisujući situacije koje su po njega vrlo neprijatne, pripovedanje ni u jednom momentu nije dosadno, patetično ili neukusno, naprotiv, vrlo je uzbudljivo i interesantno.

Prepričavajući svojoj ćerki jedan dan života kog se neće sećati kada poraste, Knausgor iznosi svoja razmišljanja o detinjstvu sećajući ga se iz dečije perspektive i sada iz perspektive odraslih, o odrastanju u malom mestu, o sazrevanju i osnivanju porodice, kao i svim promenama koje idu uz to, o težini života i o smrti. A lepota ove knjige se krije upravo u toj jednostavnosti opisa životnih izazova bez drame i očajavanja.

U proleće je, po meni, najsnažnija knjiga kvarteta godišnjih doba, ona je prozor u dušu autora koja pomera granice pisane reči. 

Čitajte s radošću,
Vaša Tatjana

© 2024. Sva prava zadržana.

[mc4wp_form id="278"]