Đurđica Čilić
“Fafarikul”

Ovu dragocenost od knjige “Fafarikul” Đurđice Čilić dobila sam od moje drage knjiške prijateljice Jelene Booki. Naravno, prvo što sam uradila pre čitanja jeste guglanje reči fafarikul. Naizgled, jednostavno, neupadljivo drvo visokog rasta poreklom iz Indije, koje nas odgore posmatra zaštitnički, pruža prijatan hlad i leči svojim slatkastim plodovima.

Tako nas i ova knjiga prigrli svojom toplinom i plemenitim karakterima i leči nadom i verom u dobro u ljudima. Đurđica. Sa osmehom izgovaram njeno lepo ime koje već ima deminutivni sufiks jer već od prve priče obožavam njeno pisanje. U svojim autofiktivnim crticama ona saosećajno ide kroz život, promišljajući o svemu što doživljava, vidi, zapažajući i tražeći lepotu u svemu, otkriva i zaključuje o pravim životnim vrednostima, o dobrom u ljudima. 

“Potaknuta jednim razovorom i jednom čežnjom, sjetila sam se danas teta Šefike i čika Muke, trideset pet godina i tisuću dvjesto kilometara daleko od mjesta i vremena gdje su bili oni, njihova česma, njihova koza i toplina koju su mi dali. I nemam nikakvu pametnu misao na tu temu, samo osjećaj da je život uvijek više od onog što u tom trenutku vidimo i uvijek bolji od onog što možemo podnijeti.”

Dopao mi se način na koji u knjizi čuva svoju prošlost i duh Bosne i tih posebnih ljudi, kakva je i ona sama. Znam da ćete se složiti jer svako od nas ima nekog Bosanca/Bosanku koji su oplemenili naše živote. 

“Na kraju tog dana, u kojem sam potrošila skoro trećinu plaće, upoznala neke dobre ljude i bosanska sela, u autobusu se baškarim zavaljena u sjedalu s ulijepljenim žvakama, pokraj slučajnog suputnika koji cokćući čisti zaostalu hranu među zubima, i razmišljam kako me svaki, ali svaki dolazak u Bosnu nečim sludi i nečim gane.”

Dopao mi način na koji se nakalemila na poljsko tle koje je izrodilo još bolju verziju Đurđice, ili Dziurdzice, kako čuvena Olga Tokarczuk polonizirano izgovara njeno ime. 

„Tu sam si draga i bliska, ničija i opuštena, nikom ništa dužna, neopasana tuđim i vlastitim imperativima. Volim Krakov jer sam njegova, a on nikad do kraja nije postao moj. Baš zato će ta ljubav trajati dovijeka jer ga volim onako kako me naučila u ovim krajevima rođena Marion Gräfin Dönhoff, rekavši da je najviši stadij ljubavi – voljeti ne posjedujući.”

Đurđičina iskrenost i neposrednost je toliko šarmantna da ne možete da je ne volite. Uživaćete u lepezi njenog lika od nezaštićene devojčice koja pred predsednikom opštine u potpunosti zaboravlja svoj tekst, nakarminisane osamnaestogodišnjakinje koja u ludilu rata sanjari o slobodi, rasejane devojke, ljubavnice, dobre prijateljice, supruge, razvedene žene, strankinje u svom gradu, do zrele, uspešne i mudre prevoditeljke, profesorke Zagrebačkog sveučilišta i žene vredne divljenja.

„Postoje ljudi koji su zaljubljeni u zaljubljenost. Nalaze za nju povoda u drugim ljudima i onom što oni u sebi nose, a što se u susretu ili zajedničkom odnosu transformira u neponovljivost radi koje vole život i radi koje nikad ne odustaju od novih susreta i novih bliskosti.”

Ne pamtim kada sam čitala nešto što me je toliko ogrejalo kao Fafarel. Poželela sam da mi je Đurđica prijateljica i da svakodnevno budem deo njene zaljubljenosti u zaljubljenost, a onda sam shvatila da je zahvaljujući književnosti već imam, čak i ako se nikada ne sretnemo.

Čitajte s radošću,
Vaša Tatjana

© 2024. Sva prava zadržana.

[mc4wp_form id="278"]